Jogunasta ljubicaU jednom osamljenom vrtu bijaše prekrasna, mirisna ljubica, zadovoljna među svojim srodnicama, radosno zanjihana među
tananim travama.
Jednog jutra, rosom namočena, podigla je glavu, oko sebe pogledala i spazila ružu visoko izraslu,tananoga struka i gordo uzdignute glave kao da je zraka svjetlosti što blista sa smaragda.
Ljubica otvori plave usne i uzdišući reče:
- Koliko sam nesretna među mirisnim biljem i koliko sam niska među cvjetovima!
Priroda me stvori malom, ništavnom; živim priljubljena uz zemlju i ne mogu se izdignuti k plavetnilu neba,
niti lice okrenuti ka suncu kao što to čine ruže.
Čula ruža što govori njena susjeda ljubica, nasmijala se i rekla:
- Baš si ti nerazumno cvijeće! Živiš u blagodati čiju vrijednost ne znaš ni
cijeniti! Priroda ti je darovala mir, tananost i ljepotu kakve nema mnogo mirisno
bilje. Okani se naopakih želja i zločestih prohtjeva! Budi zadovoljna svojom
sudbinom i znaj da više postižu oni što miruju, da onaj tko više traži ima nevolja.
Ljubica odgovori:
-Ti me tješiš, ružo, jer si sama dobila ono što si željela, i prezireš moju
malenkost jer si sama velika. Teško pada predika sretnika na srce nesretnika, i
surov je moćnik kada drži govor nejakima!
Čula Priroda razgovor ruže i ljubice te je začuđena, povišenim tonom rekla:
- Što je s tobom, ljubico, kćeri moja? Mislila sam da si skromna, zadovoljna
svojim malim rastom i ponosna svojim položajem. Nisu li te ružne želje ponijele,
nije li ti razum pomutila prazna veličina?
Glasom punim molbe i umilnosti, ljubica kaza:
- Moja majko velika i moćna, moja majko svemilosna, svim srcem te molim
i svom dušom svojom da uslišaš moju molbu i učiniš me ružom makar samo za jedan dan.
Priroda joj reče:
- Nisi ni svjesna što tražiš, ti ne znaš kakva se nepojmljiva stradanja kriju iza prividne veličine.
Ali, ako te povećam i tvoj lik u ružu pretvorim, zažalit ćeš bez ikakva razloga.
Onda ljubica reče:
- Pretvori ovo tijelo ljubice u tankovitu ružu uzdignute glave. Što god da se zatim dogodi bit će posljedica mojih želja i ciljeva.
Priroda joj reče:
- Uslišat ću tvoju molbu, nerazumna, buntovna ljubico, ali bit ćeš sama kriva ako te jadi i nevolje obhrvaju.
I Priroda pruži svoje tajne, čarobne prste, dotače korijenje ljubice te se ona u trenu pretvori u prekrasnu ružu
što nadvisuje drugo cvijeće i sve mirisno raslinje.
Ali popodne istoga dana nebo se prekri crnim oblacima bremenitim
vihorima, pomamiše se prirodne sile, počne grmiti i sijevati te vrtovi stupiše u boj s jurišnim pljuskovima i vjetrovima.
Polomi se granje, posrnu mlado drveće,
počupa se gordo cvijeće i samo ostade nisko mirisno raslinje, priljubljeno uz zemlju ili skriveno menu liticama.
U osamljenom vrtu oluja je bjesnila više nego u drugim vrtovima. Oluja nije
prestajala, niti su se oblaci razilazili sve dok nije cvijeće u njoj sasvim pokidano.
U tome silnome boju spasilo se samo nekoliko ljubica sakrivenih uz vrtne zidove.
Jedna mlada ljubica podigla je glavu, vidjela šta se dogodilo s vrtnim cvijećem i drvećem, radosno se osmjehnula
i svoje prijateljice dozvala:
- Pogledajte što je oluja učinila s gordim i samoljubivim cvijećem.
Druga ljubica reče:
- Mi smo uz zemlju priljubljene te smo se zato spasile oluje i vjetrova.
Treća ljubica reče:
- Iako smo krhkog tijela, oluja nas ne može savladati.
Tada kraljica ljubica ugleda u blizini ružu koja je još jučer bila ljubica, a sada ju je oluja iščupala, vjetrovi joj listove rasuli i bacili je na mokru travu te je ,sličila na žrtvu koju
je neprijatelj strijelom pogodio.
Kraljica ljubica podiže njeno tijelo,pokupi joj listove,i reče svoojim prijateljicama:
- Pogledajte, kćeri moje! Pogledajte ljubicu koju su velike želje zanijele te se u ružu pretvorila da bi se kratko uznosila
a zatim je stradala. Neka vam ovaj prizor bude pouka.!!!
Tada ruža na samrti zadrhta, sakupi posljednju snagu i isprekidanim glasom kaza:
- Poslušajte, vi koje ne shvaćate i koje se datim zadovoljavate, vi koje se oluja i vjetrova plašite!
Jučer sam, kao vi, sjedila u svome zelenom lišću,
zadovoljna sudbinom. Ali je to zadovoljstvo bilo velika prepreka koja me je dijelila od oluja i vjetrova života,
, ono je moj život svodilo u granice spokoja,
mira i sigurnosti. Mogla sam živjeti kao i vi, uz zemlju priljubljena, sve dok me zimski snjegovi ne prekriju i dok ne odem, kao i moje prethodnice, u pokoj smrti i ništavila,a da ne spoznam tajne svijeta, kao što ih nisu spoznale ni druge ljubice otkako postoje.
Mogla sam odustati od svojih želja i uzdržati se od onoga
što po sebi nadilazi moju prirodu. Ali sam u tišini noći osluškivala i čula kako se veliki svijet obraća ovome svijetu:
“Svrha svega što postoji jest da stremi iza onoga što postoji.
Moja duša se tada pobunila protiv svoga stanja,
moje biće je žudilo da dosegne ono što ga nadmašuje; stalno sam se protiv sebe bunila i žudila za onim što mi ne pripada,sve dok nije moja pobuna postala silna i dok nije moja čežnja djelotvornom voljom prestala
Tada sam od prirode tražila - a priroda je samo očitovanje naših potajnih snova - da me pretvori u ružu.
Priroda često preobražava svoja lica i obličja prstima
čežnje i nadanja.
Ruža naglo ušuti, zatim dodade puna ponosa i gordosti:
- Živjela sam kratko, ali kao prava kraljica. Gledala sam svemir očima ruže,slušala šaptanje etera ušima ruže i svjetlost sam doticala ružinim listovima.
Može li neka od vas moje dostojanstvo dosegnuti?Potom ruža savi vrat i, glasom na umoru, još kaza:
- Ja sada umirem. Umirem, ali s nečim u duši što ni jedna ljubica prije mene
nije imala. Umirem, ali sam saznala što ima izvan ograničenog prostora u kome sam rođena.
To je prava vrijednost svakog bića koje traje u vremenu.
Ruža sklopi svoje listove, malo zadrhta i preminu s nebeskim osmijehom na licu, s osmijehom nekoga kome je život ispunio nadanja, s osmjehom trijunfa i pobjede, s osmjehom Boga.