Sada, kad sam video, čuo, osetio i upoznao i jedno i drugo,
vreme je da potražim treće mesto. Skrovito a uzvišeno mesto,
gde se ne urla i ne peva, gde se stiču konci i uzlovi života i
smrti, gde se ne želi i ne čeka, nego se sedi nad nađenim i
dočekanim, nad nepreglednom i neprolaznom rekom života,
celog života, u razmišljanju, bez želje i pomisli da se obuhvati,
zaustavi ili zagrabi.
Vreme je za mene najveće čudo. Poimanje vremena,
upotreba vremena, osećanje vremena, sve su to za mene prave
zagonetke, koje se postavljaju preda mnom svakodnevno. U
svako doba dana i noći, u snu i na javi, osećam vreme kao
elemenat, blag i koristan ili štetan i razoran, kao što čovek oseća
vazduh, vatru, vodu. Gušim se od nedostatka vremena ili
osećam kako me žeže i satire, ili plivam u njemu sa osećanjem
božanske lakoće. I u svakom
Bolovi koji potiču od urođene osetljivosti, od nesklada
između moga unutarnjeg života i svega oko mene, od
nerazmrsive igre mašte i stvarnosti, ti bolovi postaju s godinama
redi i imaju sve manje vlasti nada mnom. Ali zato osećanje
prolaznosti sve više prožima ćelo moje biće, hara u meni kao
zaraza. I to nije više pitanje mojih rođenih godina, ni opstanka
stvorenog sveta oko mene. Ne. Reč je o vremenu uopšte, o
vremenu kao takvom. Sa strahom, sa osmejkom, sa
zadovoljstvom gotovo gledam kako minute protiču. I u
daljini nepojmljivi i bezimeni trenutak kad će kanuti poslednja
minuta i kad će izvor vremena presušiti zauvek, I vidim
jasno: u borbi koju svet vodi sa svojim suđenim vremenom
Ljudi koji čisto i bezgranično vole ne pomišljaju lako
da se ma šta oko njih menja, a ponajmanje sam predmet
njihove ljubavi. Oni merom večnosti mere prolazne i
promenljive pojave oko sebe. A njihova smelost biva
nagrađena, jer im sve oko njih izgleda večno i
nepromenljivo, i tako sa tom divnom iluzijom provode i
svršavaju svoj vek, oslobođeni najvećeg ljudskog zla,
užasa od prolaznosti.
Ko uspe da pronikne tišinu i dozove je njenim
pravim imenom, taj je postigao najviše što smrtan čovek
može postići. Ona nije više za njega ni hladna ni nema, ni
pusta ni strašna, nego mu služi i nalazi mu se u svakoj
nevolji, kao onom junaku iz narodne pesme vila, koju on
uhvati za kose i posestrimi i obaveže zauvek. Ko uspe da
zagreje i oživi samoću, taj je osvojio svet.
Prokletstvo i pokor ovog sveta, to su ljudi kratke
pameti i tvrda srca. Ljudi u kojima se sretnu oba ta
nedostatka, to su pustinje u ljudskom društvu i od njih
dolazi najveća nesreća. Istina je da nesreće, često i mnogo
veće, mogu ponekad da dođu i od ljudi jakog razuma i
dobra srca, ali to su izdvojene tragedije koje se dešavaju
povremeno i retko, dok glupi i neosećajni ljudi neprekidno
šire oko sebe smrtonosan pustinjski dah. Oni uporno i
dosledno svlače sve na niži plan. To obaranje stepena
vred-nosti svega oko sebe, to je njihova svagdašnja hrana.
I opšta mxika i nesreća.